Autor: Miloš Brkić

Žanr: Poezija

Godina izdanja: 2013

Broj strana: 118

Izdavač: Narodna biblioteka Užice

ISBN: 978-86-80645-04-9

Iz recenzije na knjigu poezije "Senke u očima"

Jezikom jasnim, tečnim i čistim, odveć lako kao da se pesma sama od sebe peva, Miloš gradi rečenični red, formira stih a pri tom ne zapostavlja ritamske i metarske posebnosti, zvuk i zvučanje, jasnost i dimenzionalnost kojom se gotovo epski određuje i nadovezuje na sliku pesničku, prepunu bolne avangarde i reči mudrih, biblijski prastarih.

Ljubav i ljubavnost, filozofska upitanost i psihološka datost, malo društvene boli, čednosti i moralnosti, te po neko posvećivanje i posveta, malo mora, soli i leta, poneki uzdah… Sve to u jednom divnom obliku, pesmovanom a nerimovanom, snažnim skazom i jakim umetničkim izrazom, mladi gospodin pesnik, vraća nas u svet lepote i umešnosti, svet poezije i književnosti.

dr Rade Vučićević,
književni kritičar i teoretičar književnosti

Krug

Pojeli smo osećanja
ispevali pesme
i sada kao gladni psi
glođemo jedno drugo
dok ne ostane ničega više.
Preplivali dug put
kroz zvezde do trnja
pa ponovo nazad
nekim čudnim krugom
do ove sobe
u kojoj ponoć iznova prolazi
kao po navici.
Nebitno je godišnje doba
kada mraz iznutra previše steže
a i ove rešetke teške
postale nesalomive,
papirne

Zgrada broj Deset

Okus rujna u Zagrebu na usnama.
Bat koraka u kišom okupanoj ulici.
Raskrsnica Jazbine ostaje iza.
Visoka siva zgrada.
Terase nepoznatih ljudi.
Opušak tuđe cigarete pod stopalom.
Čret broj Deset.
Zakopčavam kaput.
Hladna večer u nama.
Tamo preko je šuma usamljenih stabala.
Slobodan vetar poigrava se sa lišćem.
Teška jesen je stigla.
I miriše drugačije nego kako zamišljasmo.
Osećam te blizu.
Tamna polovino duhovnosti,
nerazjašnjena vezo nepoznanice,
sestro moja, sudbinom skrivena.
Deli nas drhtavi hod uz stube,
stepenice upoznavanja, koje najteže se pregrme.
Čiji Bog je nad nama, zapitaš li se?
Ostavi razlike stoljeća po strani,
izbriši vekove podela i oslobodi um.
Gledaj dušom.
Ljudi smo najpre,
sa koje god strane sveta potekli.
Ko je čiji, kada i gde bio,
zaboravi.
Pusti molitve, noževe i krv,
vreme je da gledaš dušom.
U tom stanu sa bezbroj ogledala,
kada napunjena vodom
opušta kao i sa moje strane granice.
Voda na šporetu vri istom brzinom,
kafa nas jednako razbuđuje,
a u san istovetni strahovi uvode.
Duše što zajednički izgrade
ljudi ne mogu pokvariti.
Dovoljno je da veruješ,
sklopljenih očiju, sa osmehom na usnama.
Septembarski je dan u meni,
dok rečima udahnjujem neprolaznost.
Nije bitno da li kužiš,
mi ne moramo da razumemo.
U nekom dalekom kutku sveta,
daće dobri Gospod,
da ove reči osete drugo dvoje
i zaplaču nadahnuti,
shvatajući da imaju jedno drugo,
kao što ja imam, a nemam tebe,
Ana Marija, sestro moja.